Zašto na licima švicarskih konobara i ugostitelja nema umora ni zabrinutosti?

Svake godine odem u Švicarsku u posjet obitelji, obići tu predivnu zemlju i zacijeliti dušu na primjerima razuma, smisla, logike i posljedičnog blagostanja. Uvijek je dobro otići negdje drugdje, posebno u zemlju koja je toliko različita od naše.

Ako me pitate što mi se, uz red i blagostanje, predvidivost i smislenost, najviše sviđa u Švicarskoj, rekla bih vam da je to dobra volja, odmorenost, opuštenost i zadovoljstvo na licima ljudi. Dok smo tako jeli u restorančiću, muvala se oko nas i konobarica i vlasnica restorana, a sve nekako u jednom, opuštenom tonu ugodnom tonu.

Švicarska je zemlja u kojoj nema propisanog minimalca. Zakon o radu je totalno liberalan. U odnosu na naš - ne postoji. Otkaz date vrlo jednostavno i isto ga tako dobijete. Kad ste bez posla, primate 70% plaće, a njihov biro aktivno radi na tome da vam pruži sve potrebne resurse da si nađete posao – pomažu napisati molbu, završiti edukaciju, nude vam prekvalifikaciju. I budući da posla ima puno, posao ćete naći puno lakše nego kod vas gdje ste „zaštićeni“ Zakonom o radu, minimalcima, milijunima propisa i prava.

I gle čuda, u toj Švicarskoj s totalno liberalnim Zakonom o radu radnici nisu u okovu radeć' za 5 kn, svi odreda outsourcani! Hrvatine moje, mislite o tome. Uzmite kolikogod vremena vam treba...

Nema na licima švicarskih ugostiteljskih radnika one bolne bore među obrvama, stisnutih očiju ili tipične odsutnosti od umora. Ni žuči i pucanja. Ne kažem ja da kod nas po kafićima i restoranima na moru nema dobrih i ljubaznih ljudi, apsolutno ima. Ja volim svoje prijatelje i obitelj i znam da imaju srce poput kuće, a i puno pameti, sve štima. Ali, ako znate gledati, vidite brigu i premor i iscrpljenost i ljutnju. Želim bolje za svoju obitelj i prijatelje.

Smeta me što se kod nas siromaštvo ne zove imenom i što se ne uhvatimo njegova uzroka (slabo i sputano gospodarstvo i potpuno loš mindset), nego se vještice love kroz fikcije ekstraprofita, outsourcanja i svega onoga što nije uzrok - nego posljedica bijede.

U Švicarskoj, u Vaudu, koji je turistička regija većina lokala radi do 18 sati. Kafići, restorani, dućani-tako da ako misliš piti i jesti, a ti se požuri. Želiš li zalomiti, ima pokoje mjesto, mi smo odabrali taj talijanski restorančić, radi čak do 21:30, a onda sjedi ti i do 22 sata, nije problem, ali onda idi doma. Usput budi rečeno, ta pospana regija od turizma zaradi više nego cijeli naš Jadran.

Pomalo mi je nejasno inzistiranje na švicarskoj skupoći. Možda je skupo dati za pizzu 140 kn, ali samo ako gledate van konteksta. Cijene u Švicarskoj su proporcionalno prosječnoj plaći duplo manje u odnosu na naše, a davanja državi i tri ili pet ili šest puta manja, ovisi u kojem segmentu i što računamo.

Kod nas je pizza 40 novaca, uz prosječnu plaću 5400 novaca. U Švicarskoj je pizza 21 novaca, uz plaću 5400 novaca. Kupovna moć je bitno veća. S tih 5400 novaca kupite više u Švicarskoj nego u Hrvatskoj. I ta razlika je ona koju ljudi uštede, a kod nas pojede neman naše države.

Želite li da vam na kraju mjeseca ne ostane ništa, uz manje cijene, ili da vam ostane 5000 kn uz više cijene? Odgovor je u skupoći ili jednostavnosti države. Sve te naše apsurdne zakone netko piše, netko pečatira, netko provodi i netko kažnjava, a sve to košta vaše životne ušteđevine.

I tako u Švicarskoj kao zakonom potpuno nezaštićen konobar radiš manje i u ljudskija doba od hrvatskog radnika, za plaću od 35.000 kn ili više, stvari za kupiti su ti proporcionalno jeftinije, a poduzetnik bez po muke može pristojno platiti radnika. Koji onda nema lice skinutoga s križa jer ako ima problem, onda su to problemi segmenta razonoda i slobodno vrijeme, a ne pitanje gole egzistencije.

Kod gazda u Hrvatskoj vidite sve ono što leži na poduzetniku. Brutalnih 25% poreza, fiskalizacijsku dramu s wifijem, koliko se nakrvio s dozvolom za tri stola više, strah od inspekcije, korupcije, od loše sezone, kredita, budućnosti nezaposlene fakultetski obrazovane djece koju hoće spasiti iz ovakvog ugostiteljstva, ne baš najpristojnijih gostiju i njihova ponašanja...Vidite umor od potplaćenih radnika i preplaćene države, sve u istoj plaći. Sve u istoj bori i grču na licu.

Na isti broj stolova u Švicarskoj poduzetnik ima profit 10 puta veći iako hrvatski poduzetnik radi teže i radi više. Zbog vrijednosti valute i zbog poreza i prireza i davanja koja su bitno manja. I zbog stabilnosti i mira, zakona kojih je manje i koji se ne mijenjaju svaki čas. A miran poduzetnik, koji ima višak novca računu, bolji je poduzetnik, bolji šef, lakše plaća plaću i sigurniji je bez stalnog stresa i rubnog poslovanja. Svatko bi trebao željeti da poduzetnicima ludo dobro ide. Jer onda mogu platiti dobre plaće, poput Švicaraca. A i nekoliko posto od jako puno novaca je puno više od 25% ili 40% od puno manje novaca...Tako da su i javni servisi puno bolji, potpora nezaposlenima, škole i sve drugo – efikasniji i bolji.

Prije nego što donosimo sudove što želimo, apsolutno treba razmotriti što čine drugi, što je u pozadini njihovog uspjeha i preuzeti. Taj mehanizam učenja zove se modeliranje. Pronađi uspješan model i pokušaj doprijeti do glavnog uzroka njegovog uspjeha.

Zakoni jedne države, zapravo, samo su preslika njezina mentaliteta i uvjerenja. Bojim se da ne možemo samo promijeniti zakone i očekivati da bude bolje. Prvo se mora temeljito promijeniti mentalitet. Iz mentaliteta straha, zavisti i želje za time da nas uvijek netko drugi štiti u mentalitet poduzetnosti, povjerenja i dostojanstva. Ako se bojimo slobodnog tržišta i minimalističkog Zakona o radu – pogledajte Švicarsku.

Izvor: liberal.hr